Da li ste se ikad zapitali zašto vam je toliko teško da spustite telefon?
Konvencionalni odgovor na to pitanje je zato što ste zavisni od telefona.
Navučeni ste na odvlačenje pažnje kako zbog pametnog dizajna tih uređaja i aplikacija, tako i zbog naleta dopamina poput onog koji pruža droga, svaki put kada uzmete telefon u ruke.
Ali nova naučna otkrića nude alternativno objašnjenje.
Da li je moguće da nas naši uređaji privlače, ne zato što smo zavisnici, već zato što pokušavamo da izbegnemo glas u svojoj glavi?
Da biste videli zašto ova „hipoteza o bežanju od vlastiti misli“ ima smisla, pogledajte nedavno istraživanje socijalnog psihologa Timotija Vilsona (Timothy Wilson) sa Univerziteta u Virdžiniji.
Njegov tim je stavio subjekte testiranja u oskudno opermljenu sobu iz koje su uklonili sve stvari koje ometaju pažnju: telefone, hemijske olovke, papir itd.
Subjekti su potom proveli sledećih 15 minuta samo sedeći tamo, sami sa svojim mislima.
Vilsonov tim je otkrio da je većina subjekata ocenila ovo iskustvo ili kao dosadno ili kao iskustvo u kom nisu nimalo uživali, što nije iznenađujuće.
Potom su uveli jedan obrt. Odradili su isti eksperiment ali su ovaj put ostavili uređaj na stolu koji je omogućavao subjektima da pecnu sebe mini strujnim udarom.
Kako se to završilo? Za 27 posto žena i 67 posto muškaraca činjenica da moraju da borave u sobi sami sa svojim mislima je bila toliko nepodnošljiva da su odlučili da sami sebe udare strujom. Jedan čovek se navodno udario strujom čak 190 puta.
Uznemirujući ishod ovog istraživanja je to što bi većina ljudi radije povredila sebe nego ostala sama sa svojim mislima. Evo kako možete uspeti u tome.
Primetite kada dobijete potrebu da odvraćate sebi pažnju.
Došli ste kući. Imali ste predugačak dan na poslu. Umorni ste, istresirani i rasejani. Ako ste kao i većina ljudi, vaš prvi instinkt je da upalite televizor, poslušate podkast ili nađete neki drugi način da skrenete misli. Prvi korak promeni standardne averzije koju imamo ka svojim mislima je da primetimo ovu redovnu potrebu.
Gledajte na svoje misli kao na misli.
Sad ide zabavniji deo. Ako postoji neka spoznaja koja proizilazi iz tradicije svesnosti, onda je to ova: priroda uma se menja kada posmatramo svoje misli kao misli.
U 99% slučajeva mi ne posmatramo misli tako. Naše misli su kao hodajući snovi.
Toliko smo okupirani njima da čak i ne primećujemo da smo se izgubili u mislima.
Sve što treba da uradite da biste prekinuli ovu svakidašnju naviku vašeg uma jeste da primetite svoje misli i označite ih malom mentalnom porukom: „razmišljam“.
Ova suptilna praksa pravi veliku razliku jer onda postajete svesni toga što se dešava u vašoj glavi.
Usresredite se na trenutak u kom se nalazite.
Gledajući svoje misli kao misli vam daje pristup nečemu posebnom i apsolutno transformišućem: ovom momentu. Možete koristiti disanje da to postignete: skretanje pažnje na suptilni osećaj svakog udaha i izdaha. Možete koristiti zvukove: primećivanje brujanja frižidera ili zvuka kiše koja pada napolju.
Nauka iza ovog poslednjeg koraka je jasna: što svesniji postajemo sadašnjeg trenutka, manje se osećamo istresirano, nervozno ili iziritirano, a sve više smo centrirani, fokusirani i opušteni.